Osnovna škola Hinka Juhna Podgorač

Naš kuhar I. Pašti postavio je zdjelice, žlice, mlijeko i pahuljice a sve ostalo trebali smo napraviti samo s povezima na očima (usipati mlijeko, nagrabiti pahuljice i na koncu doručkovati). Najprije nas je predsjednik Udruge pozdravio i ispričao nam svoje iskustvo doručkovanja kao slijepe osobe te nas je uputio kako se ne trebamo uplašiti kada stavimo poveze na oči. Nakon povezivanja očiju, uz vodstvo govorom  članica Udruge, pedagoginje i nekoliko učiteljica škole – pripremili smo si svatko sam svoje pahuljice s mlijekom. Nimalo ugodno bilo je, kažu djeca koja su doručkovala. Neki su rekli čak da je bilo strašno ne vidjeti druge učenike, ne vidjeti žlicu i zdjelicu koja je ispred njih. Jedan je moj trećaš rekao da je bilo jezovito iskustvo slušanja lupkanja žlica, čak i prolijevanja mlijeka i strašnog žamora oko njega.. Ja bih rekla – drugačije. Nesigurnije od svakidašnjeg. Neobično. Da, i pomalo strašno bilo je gledati u mrak.

Ipak, postigla sam ono što sam zamislila. Iznad učeničkih glava (malih i velikih) stvorio se upitnik. Kako? Kako slijepi to rade a da izgleda tako lagano. Dok smo se mi patili, za stolom je samo jedna osmašica jela staloženo, mirno, opušteno- naša Lana. Učenici su shvatili koliko svakidašnje nama jednostavne aktivnosti zapravo nisu tako lake kad si slijep. Osvijestiti bar jednu od tih malenih glava bio je moj cilj. Cilj je ostvaren.

Povratkom u naš razred u PŠ Budimce učenici su jedva čekali dogovor oko dolaska slijepog dječaka Borne u naš razred. Jer imali su bezbroj pitanja za njega. Došao je taj dan. Utorak. Borna je došao sa svojom obitelji i terapijskim psom Rolijem (koji je kako Borna kaže sada u funkciji njegovog kućnog ljubimca jer je od nedavno „u mirovini“). Borna nam je donio mnoštvo pomagala za slijepe: Perkinsov stroj na kojem nam je napisao lijepe rečenice o vremenu provedenom s nama, ali i naša imena i prezimena. Sastavili smo pjesmu povodom Dana jabuka a on ju je natipkao na „Perkinsici“ a potom i zapisao u električnu bilježnicu Pronto, prebacio nam sa Pronta na usb te smo na razrednom računalu otvorili dokument u kojem je bila napisana naša pjesma o jabukama. Bile su tu taktilne slikovnice na brajici, Bornini udžbenici na brajici, geometrijski pribor za slijepe, govorni kalkulator, Bornin ručni sat koji govori vrijeme, taktilni zemljopisni atlas i jedan vrlo zanimljiv stroj imenom Plex talk. To je uređaj za slušanje (lektire, glazbe) za kojeg su učenici rekli da bi im baš dobro došao u slučajevima kad im lektirno djelo prelazi više od 100 stranica!  Dojmile su nas se posebno igre Čovječe ne ljuti se, Domino i Rubikova kocka kao drage igre iz Borninog djetinjstva. Moji su učenici pričali o sebi i onome što oni vole raditi i kako provode vrijeme izvan škole. Sprijateljili su se.

Ipak najviše od svega zadivio nas je jedan veseli nasmijani osmaš koji voli glazbu, svira bubnjeve, voli pojesti kolač i popiti toplu čokoladu s prijateljima u lokalnoj slastičarni, igru sa svojim psom, baš kao i svaki drugi 14- godišnjak.

Sve navedene aktivnosti dio su projekta koji je otvoren i na eTwinning platformi.

Link za članak na Školskom portalu

https://www.skolskiportal.hr/clanak/12330-odavanje-pocasti-radi-svih-postignuca-slijepih-i-slabovidnih-osoba/

Patricija Hercog